Dala sam otkaz i zavoljela sladoled, koji nikada nisam voljela

Nikada nisam bila veliki ljubitelj sladoleda. Taj dan vozila sam se kući s posla. Petak, gužva, klizim u koloni…. Dok sam tako sjedila u autu vrtila sam u glavi film da ću uskoro sastaviti oproštajni mail i zahvaliti se kolegama i suradnicima na 19 godina koje smo proveli radeći zajedno.  Taj film u glavi mi je bio već duže vrijeme, ali odgađala sam odluku iz tjedna u tjedan. U srcu sam je već donijela, ali nisam to nikako mogla otipkati i napraviti taj zadnji korak. Čekala sam nešto, no, ni sama nisam znala što. Odradila sam taj period života, odlučila da idem dalje ali pupčanu vrpcu nikako nisam mogla prerezati.

I kako to obično u životu biva, jedan letimičan pogled kroz prozor automobila, pomogao mi je da napravim taj zadnji korak, završim to poglavlje života i krenem dalje. Bio je petak, lijep dan, ja si mislim da više nema razlike da li idem ili se vraćam… sve mi je bilo isto.

U tom trenutku ugledala sam odraslog čovjeka i dijete kako polako i opušteno hodaju, smiju se i ližu sladoled. Prizor ni po čemu poseban, ali za mene nekako - breakpoint. 

I ja sam to isto željela. Veseliti se vikendu, hodati bezbrižno, jesti sladoled, pričati, smijati se i gledati ljude. 

Nakon toga sve je išlo brzo i jednostavno. Kada sam stigla kući natipkala sam oproštajno pismo, u ponedjeljak riješila formalnu proceduru i krenula kući istim putem. Put je bio isti, ali ja - nisam. Znala sam što ostavljam i kojim smjerom idem dalje.

Nakon toga, tri mjeseca sam jela sladoled  svaki dan. Iznenada sam ga zavoljela.

Za mene je ta kuglica sladoleda bila cijeli svijet u malome. Sve što želim i što volim.

Tako je i danas. Čim se pojavi sunce i krene sezona sladoleda ja dan počinjem s kuglicom u kornetu.

Pratite svoje snove!