top of page
  • Writer's pictureEmina Bašić

Iskustvo škole surfanja: „ako neću sada, onda sigurno neću nikada“

Updated: Mar 8

Radnja se događa prije nekoliko godina na otočju Srednje Amerike gdje sam napunila jubilarnih 50 godina. Tada sam u ocean ušla po prvi put u životu i to s jednim ciljem – da se napokon spustim niz veliki val. Surfanjem, kao sportom, bila sam fascinirana još od srednje škole. No, još tada uvjerila sam se da je to ipak za neke druge ljude. Zašto? Znate one trenutke kada u glavi stvarate scenarije koje su filmski i bliski fikciji, a pritom daleko od realnosti? Zato. Utapanje, gušenje i lomljenje kostiju samo su neki od prizora koje su moje misli kreirale.

 

I kako to u životu obično biva, sklopom neobičnih okolnosti, gotovo tri i pol' desetljeća kasnije, našla sam se u malenom mjestu Cabarete u Dominikanskoj Republici samo nekoliko dana nakon jubilarnog rođendana. Što radim tamo? Poklonila sam samoj sebi za rođendan školu surfanja. Da, upravo tako. Stala sam, promislila o tome i rekla si – ako neću sada, onda sigurno neću nikada.

 

Dan kada odustajanje nije bilo opcija

 

Jutro nakon dolaska, puna samopouzdanja, ukrcala sam se u kombi koji je vozio na surfersku plažu. Prizor koji kao da je iz bajke pamtim i danas. Rana zora, zvuci latino glazbe s radija, palme, ocean, veselo društvo i ja s njima na makadamskoj cesti. Iskrcavanje, odlazak u kamp, kratka edukacija, papirologija na potpis, par vježbica za zagrijavanje, uzimanje daske, vezanje oko noge i put prema oceanu. Jedan trener na nas troje početnika.

 

Tu bajka prestaje i nastupa iskonski strah. Nepregledna plaža, veliki valovi i ja s daskom ispod ruke, sitnim koracima lagano koračam prema svome cilju. Strah je takav da se riječima ne može opisati. Nikada nisam osjetila ništa slično, iako bi se moglo reći da sam se bavila skoro svim ekstremnim sportovima. Odustajanje nije bilo opcija.

 

U trenutku kada sam s obje noge bila u vodi sav strah je potpuno nestao. Legla sam na dasku i zaplivala. Sve što se nakon toga dešavalo nije imalo nikakve veze s onime što sam očekivala. Potrebno je vrijeme de se uhvati ravnoteža. Pada se i ponovno pliva ovisno o tome tko ima koliko snage. Naporno je i teško plivati na crtu, ali sve ostalo ide prilično lako i dešava se brzo. Kad si pod vodom nemaš taj osjećaj dubine i vremena. Prepustiš se i čekaš da te sila izbaci na površinu. Nema straha i nema gušenja. To sam otkrila već na prvome padu, iznenadila sam se i ohrabrila da uhvatim još veći val. Na jednome od tih velikih valova, nakon bezbroj pokušaja i padova, uspjela sam uhvatiti ravnotežu i prošla sam kroz tunel. U tom trenutku imala sam dojam da sam mogla i nestati. Doživljaj je riječima neopisiv. Topao tirkizni ocean, plavo nebo, val koji se lomi iznad glave i stvara tunel, velika buka i prštanje vode koja para kožu, a povrh svega vidjela se i šarena duga.


Potonula sam i vratila se na isto mjesto

 

I tako, iz dana u dan, snage je bilo sve manje, a volje sve više. Zadnji dan više gotovo i n nisam mogla ni hodati od bolova i umora. Zadnjim snagama sam se obukla i otišla na valove. Nisam imala snage u rukama da plivam pa sam tražila da me odvuku do sredine. Kada sam se našla pred prvim velikim valom nisam se uspjela prebaciti preko njega ni zaroniti na vrijeme. Udario me svom snagom i bacio unazad. Prvo val pa daska, a zatim me i uže kojim sam bila vezana za dasku povuklo.

 

U ovome trenutku sam potonula. Čim sam pokušala izroniti, poklopio me drugi val. Trajalo je to cijelu vječnost.

 

Nisam se gušila, ni bojala, ali sam znala da sam se slomila. U tom trenutku nisam znala koliko. Pod vodom se ne bi trebala osjetiti bol, a mene je sve boljelo. Dok sam tako plutala pod vodom, razmišljala sam hoću li moći izaći iz vode i sama se vratiti do apartmana.

 

Uspjela sam izići sama i vratiti se, ali mi se kuk pomakao i jedva sam hodala. Sretno sam stigla kući, a nakon toga gotovo godinu dana sanirala ozljedu. Nakon što su me „popravili“, opet sam otišla na isto mjesto, ali istu grešku nisam ponovila. Bez obzira na ozljedu, surfanje je jedno od najljepših iskustava koje sam u doživjela. U školi sam, naravno, naučila neke životne lekcije – i to tri.

 

Godine nisu prepreka ni opravdanje da se ostvari cilj

U grupi nas je bilo troje. Španjolski nogometaš u ranim dvadesetima, gospođa iz Hustona u dobi od 60 godina i ja. Gospođa je najbrže ovladala ravnotežom i imala najbolje rezultate, nogometaš nije bio fleksibilan, mučila ga je ravnoteža i na kraju je odustao. Ja sam se danima mučila, ali kada sam uhvatila ravnotežu, nije mi bilo kraja.

 

Naša očekivanja i strahovi nemaju nikakve veze

sa stvarnim iskustvom, ako do njega uopće i dođe.

Bojala sam se lomova, davljenja i utapanja a problem je bio samo u plivanju. Ništa drugo nije problem osim toga. Treba tehnike i snage, ali dan po dan ovlada se i time.

 

Procjena vlastite snage

Ako krivo procijenite što i kada možete – nastradate.

 

Ne utapajte se u fantazijama,

slijedite svoje snove.

Comments


bottom of page